Pisanje na ovom blogu je iskljućivo odraz interesovanja samog autora, koja su neko će reći široka, nekome će se pak učiniti uskim i ograničenim, kako bilo, svakako prate dva glavna toka - ono što nazivamo svetom metafizikom, odnosno drevnim, svetim znanjem/naukom, kao i blizak im korpus šireg polja modernije filozofije, teologije, izučavanju mitologije, psihologije... Sa druge, strane jedno od važnijih interesovanja su društvene nauke u širem smislu, ali koncentrisanije na što bolje razumevanje sadašnjeg trenutka. Prvo polje interesovanja je temeljno, ono na kojem verujemo da svaki čovek mora (ništa se ne mora, doduše) raditi sam sa sobom, zagledan u sebe sama, razumeti sebe sama i odatle i širi svet. Drugo polje (društvo, društvene nauke, politička situacija, pa i prirodne nauke kada postaju predmetom dnevnopolitičke halabuke...) služi prevashodno da stečenim razumevanjem postanemo otporni na svu tu galamu mišljenja, baš kako bismo mogli da se sa što manje poteškoća posvećujemo prvom, duhovnom polju. Laik sam i dalje od moje lične odbrane od zabluda, neznanja, kao potpore duhovnom rastu, ambicije ovog bloga ne idu daleko, eventulno do pojedinca koji se takođe samo kritičkim čitanjem akademski ili istorijski važnih radova može od neznanja i zloupotreba odbraniti. Verujemo da je moderan čovek, više nego ikada, pred izazovom da nekritički laprda na bilo koju aktuelnu temu i da pada pod uticaj dnevnopolitičkog šarlatanstva, instant stručnjaka za sve i svja zamotanih u oblandu vojnih ili političkih analitičara, novinara, istoričara sumnjive akademske časti... Čak i da ne laprda gluposti u ispraznim razgovorima sa jednakim neznalicama, sam udar informacija na njega može biti strašan - može ga umrtviti za saosećanje sa drugim ljudskim bićem, može prouzrokovati niz slabijih ili jačih anksioznih epizoda ili u dužim ili intenzivnijim udarima novinskih bombi proizvesti neuroze i druge poremećaje. Ratovi, epidemije, masovna ubistva, klimatske promene.... i desetine drugih tema provučenih kroz sredstva javnog opštenja u današnje doba su atak na čoveka. Mediji koji su bolno ograničeni i neslobodni, potlačeni ako ne nekim konkretnim centrima moći, a onda samim liberalnim kapitalizmom, nuždom za profitom - novinarstvo prestaje biti izvor informacija, koliko izvor senzacionalističkih injekcija prepunih otrovnog seruma. Senzacionalizam je sam po sebi poguban, no danas na umu imamo jednu još podmukliju pojavu - propagandu.
Generacije rođene osamdesetih godina prošlog veka (ili kasnije), a na prostoru Srbije, su konstantno, sa izuzetkom jedne decenije (mada i u to doba je udar takve propagande bio jak, samo nezvaničan) pod baražnom paljbom nacionalističke propagande čiji je jedan od glavnih elemenata satanizovanje Hrvata i Hrvatske države, sadašnje ili neke prošle. Taj proces je tek nužni element onoga što je ključni propagandni pravac - viktimizacija Srba, tako su podmukli, krvožedni, srbomrzački Hrvati samo jedan od vekovnih nečastivih krvnika našeg naroda (uz Vatikan, Nemce, Engleze, Bugare, Mađare, Turke, muslimane, Albance...) Sa druge strane, lažljivi, primitivni, nekulturni, takođe ili izdajnički (kada se priča konkretno o Srbima iz Hrvatske) ili imperijalistički i agresivno ekspanzionistički (kada se priča o Srbijancima) Srbi unutar dominantnog propagandnog pravca u Hrvatskoj imaju ekskluzivan status onog Drugog. Mi smo kao pojedinci žrtve i glavne mete te dve propagande. Za mnoge Hrvate i prekodrinske Srbe to i zaista nije samo propagandni udar na intelekt, koliko je već stub ličnog identiteta - stalno i posvećeno povlačiti i kopati nove šančeve između njih i onog Drugog. Stalna je potreba da se lako mržnjom zadojeni svetonazori podele sa svetom, da se iznova i iznova diže galama. Na primer, potomci izgnanika sa teritorija pobunjene Republike Srpske Krajine su u stanju da ponosno kažu da mrze Hrvate, iako su rođeni posle ratova, iako danas žive u Srbiji, milionskoj metropoli i sa Hrvatima i nemaju mnogo posla... Lek protivu takve stravične propagande koja u svojem korenu ima svrhu da nas kao pojedince oblikuje onako kako to žele njeni autori ili makar da nas zamlaćuje sobom samom dok nam životu uzaludno prolaze, može se raspršiti opet samo - knjigom, čak i knjigama koje su izvor te propagande.
Danas ćemo napisati reč-dve o knjizi koja stoji u temelju te propagande, te mržnje. To doduše nije do kraja pošteno, posebno ako verujemo napisanom - jer , ako je verovati doktoru Starčeviću neprijateljstvo između Srba i Hrvata je vekovno. Za nas su i pre čitanja ove knjige objašnjenja koja dolaze "sa Hrvatske strane", a kada pričamo o zakrvljenosti dvaju naroda, bila izuzetno naivna. Naravno, za tako nešto su krivi Srbi i ta krivica se svodi na međuratni period, odnosno Kraljevinu SHS/Jugoslaviju, diktaturu kralja Aleksandra, ubistvo Radića... do te mere da , u slučajevima ekstremnih neoustaša, taj period je sam po sebi toliko stravičan za hrvatski narod da je i genocid (sporan, naravno) koji se dogodio u NDH logično proizišao iz njega. Takav nakazni stav su zauzeli i pojedini zapadnjački istraživači Balkana, Jugoslavije ili ratova koji su se dogodili u vreme i nakon njenog raspada. Ne mora se ići uopšte daleko u istoriju, pa da bude jasno da tako što ne može biti istinito - početkom veka, dakle pre Jugoslavije, 1902. godine se dešavaju antisrpske demonstracije (kad-kad okarakterisane kao pogrom) u Zagrebu, u kojima učestvuje, za tadašnji Zagreb, ogromnih 20 000 ljudi. Ako krenemo još malo dalje u prošlost doćićemo da Anta Starčevića i njegovog nedela koje smo čitali - knjige koja je nabijena mržnjom prema Srbima.
Ante Starčević je hrvatski političar, osnivač Stranke prava (popularnih "Pravaša") čija je osnovna ideologija istorijsko, neotuđivo pravo hrvatske nacije na nacionalnu državu. Nećemo se detaljnije ovde baviti njegovom biografijom, no zanimljivost, ako ne istorijska, onda propagandna, koja se može naći po srpskim nacionalističkim forumima ili takvim temama unutar generalnijih foruma, kao i u wiki članku posvećenom Starčeviću na srpskoj verziji sajta, jeste da se mladi mislilac sredinom veka prijavljuje za mesto profesora matematike u Beogradu, ali biva odbijen (što potvrđuje i hrvtaska verzija wikipedije). Tom se činjenicom objašnjava deo njegovih antisrpskih stavova (jedva je dočekao da im se osveti)... Nakon toga se navodi i njegov sukob sa Ljudevitom Gajom, opet nećemo ulaziti u suštinu tog sukoba, no ono što se mora primetiti jeste da je Ante Starčević Ličanin, on je svakako rođen kao katolik, no to nije izvesno za njegove roditelje, ne gađamo ovde na ono "ako su turčinu ruke krvave do lakata, poturici moraju...", ne, nije bitno da li je Starčević jednu generaciju Hrvat ili deset pokolenja, bitno je da je iz etnički mešane sredine koja je svakako bila centar hrvatsko-srpske ili makar katoličko-pravoslavne tenzije vekovima, dok je sa druge strane Gaj iz Krapine, gde dodira sa Srbima nije bilo, pa ni etničke netrpeljivosti. Ono što nas zanima ponajviše iz Starčevićeve biogrfije jeste da je napisao knjigu "Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj", da je jedan "uskogrudi rasista" (Jovo Bakić) i da je u sledećem veku njegova misao postala jedna od osnova ustaške ideologije, koja je pak postala osnova za genocid nad srpskim stanovništvom u NDH. Već ovde bez pogovora možemo reći da hrvatsko srbomrstvo nema mnogo veze sa Jugoslavijom, da je starije i da je i mnogo pre pokazivalo sposobnost za nasilje. No, dok je srbomrstvo do Jugoslavije verovatno bilo rezervisano za oblast Vojne Krajine, Hercegovine, područja onoga što je istorijska Kraljevina Hrvatska (kao dela raznih Evropskih imperija), eventualno u manjoj meri Slavoniji, Sremu... nakon jedne, pa druge Jugoslavije i zaključno sa ratovima 90ih - srbomrstvo se pojačalo tamo gde je već bilo prisutno, ali se i proširilo na sva hrvatska područja.
Sama knjiga nije duga, ali je jezik sada već arhaičan. U određenoj meri, pretpostavljamo, bilo bi teško i modernim Hrvatima da je čitaju. Još jedna istorijska zanimljivost je da je pisana ekavicom, jer je Starčević bio protivnik Vuka Karadžića i sa podozrenjem je gledao na njegovu ijekavicu. Danas na ijekavicu čak Srbijanci gledaju sa podozrenjem (u okviru mržnje prema Hrvatima), dok je većina Hrvata koristi (makar se to nama tako čini, iako naravno ima i dalje ekevaca i ikavaca). Ovo je samo jedan od primera apsolutnog besmisla koji stoji iza pokušaja da se od takvih stvari prave nekakvi večni grupni identiteti koji dalje mogu na neki način odrediti i individualne. Na primer, srpski nacionalisti kritikuju naivnost svojih sunarodnika koji su primili latinicu u ime Jugoslovenstva, hrvatski nacionalisti rade upravo isto, samo na primeru ijekavice (koja se nije proširila po Srbiji). Bilo kako bilo, na jezik knjige potrebno je navići se, posebno ako neko vreme niste čitali ni srpske autore iz 19. veka. Ali, razumljivo je. I baš kad već pominjemo razumljivost, mora se reći da već u naslovu knjige može doći do nesporazuma - pasmina na današnjem srpskom jeziku ima isključivo negativnu konotaciju, makar kada se pričao o soju ljudi, a ne pasa. No, za Starčevića to nije tako - pasmina je bukvalno to - soj, rasa, vrsta. Ovu pogrešku su počinili i mnogi srpski intelektualci (verovatno u želji da podvuku odvratnost knjige, pre nego što zaista nisu razumeli kako autor koristi reč pasmina ili se eventualno pominjali/citirali delo, bez da ga celog pročitaju).
Prvi deo knjige postavlja duboki civilizacijski rez koji autor želi da povuče po Evropi - Rim i Grčka. Rez je geografski, ali i istorijski, kulturni, filozofski, svakojaki - civilizacijski. Grčka civilizacija je sve ono što ne valja - lenjost, greh, pederastija, hedonizam, uzaludno intelektualno palamuđenje, dok je rim muževna snaga, majčinska ljubav, rad, vojska, država, red. Grčka je civilizacija čak i kriva za pad Rimskog carstva (svojim kancerogenim uticajem), što je zanimljivo jer je Imperija na istoku nastavalia da postoji još jedan milenijum i to baš kao dominantno Grčka kultura. Na taj uvodni deo se samo mogu nasloniti dalji, za Hrvate česti intelektualni stavovi - vizantofobija (takoreći, prežitak Istočng carstva i nije hvale vredan podvig), antipravoslavlje i naravno veličanje rimokatoličanstva (što kod Starčevića baš i nije izraženo, no svakako je bolje od pravoslavnih). Hrvati kada su došli na Balkan i osvojili predominantno Rimljanima naseljena područja su od njih poprimili sve njihove vrline. Naselili su područja od Alpa do Makedonije i Severne Albanije i oni su zapravo i jedini narod na Balkanu pored Bugara.
Ako je to tako, onda se postavlja pitanje ko su i šta su Srbi? Starčević tu nema konkretan, jednoznačan odgovor. Suštinski, slavoserbi (kovanica koja treba da označi da su oni dvostruki robovi) su sve ono što ne valja, a može da hoda na dve noge i da makar fizički nalikuje čoveku. On će tu nesretnu pasminu nazivati tokom knjige raznim imenima, kako su i oni sebe nazivali (što nije sporno, samo je čudnovata ideja da su Hrvati imali nekakvu razvijenu i unitarnu nacionalnu svest kroz vekove) - pasmina su iliri, tribali, vlasi, raščani, serbi... Postoji određena apologetika među modernijim Hrvatskim misliocima ili ljudima koji poštuju Starčevićevo delo - za njega i loš Hrvat može biti slavoserb. Samo ne vidimo tačno gde je tu nekakva značajna razliku - u svakom trenutku se zna na koga Starčević misli kada o slavoserbima piše kao o smeću naroda. To su pre svega balkanski pravoslavci, ali ne Bugari ili "ovi današnji Rumunji". To što bi takvim imenom nazvao i nekog lažljivog, lenjog, prevrtljivog, izdaji sklonog Hrvata, Nemca ili Francuza ne menja ništa... Ali, slavoserbi pored toga što su skitare i mešanci, su takođe nastali od Hrvata. Tako da su junački primeri Srba zapravo Hrvati - Car Dušan je još poslednji takav Hrvat, kao i cela slavna hrvatska dinastija Nemanjića, Lazar je već slavoserb, opet samo rob i sluga Turaka, pa je tako i prvi boj na Kosovu afera u kojoj nije učestvovao, već su to činili Hrvati iz Bosne i Albanije... I ostatak istorije srpskih zemalja u srednjevekovlju je jednako tužan - despoti koji su usledili nakon Lazara su ništa do oportuni prevtljivci. I sve što sledi dalje u ovom radu jeste zamorno, taksativno nabrajanja istorijskih situacija u kojem su ti raščani, sklavi, servi, tribali ispali lažljivi i prevrtljivi. Kako su izdavali ili Turke ili Madžara ili Austrijance ili Hrvate, uvek i uvek iznova tražili nove i nove beneficije za sebe, bez da ih zasluže... No, ta kvarež nije definitivna, kao da ima nade za ponekog slavoserba da progleda, da se vrati, pa tako Starčević sumnja da je po stare dane Čarnojević već postao Hrvatom (video je sa kime ima posla), ali nije imao gde, pošto mu je pasmina masom takva-kakva je. Pasmina se izdavala za velike ratnike, čak je okom i ličila na njih, naseljavala se vekovima u pograničnim krajevima Hrvatske i Ugarske, ali bi svaki put kada Turci napadnu samo - pobegla. Takođe su se bavili gusarenjem, kao uskoci i hajduci su pse bavili pljačkom hrvatskih krajeva...
Ne znamo lično odveć mnogo o istoriji Srba u Austrijskom carstvu i njegovim raznim oblicima koji su usledili do propasti imperije u Velikom ratu, no zbrzani, ali ipak detaljni popis koji nam Starčević ovde pruža u nama budi drugačije osećanje od onoga koje je želeo da postigne (doduše, mi jesmo stanovnici današnje Srbije, zadojeni srpskim nacionalizmom, hteli to ili ne). Posebno kako knjiga teče, sve je nejasnije gde su to slavoserbi prevrtljivi i lažljivi, koliko su samo vešti političari i uspešno istrajavaju u borbi za svoja prava i kako iznova pobeđuju Hrvate u političkim borbama. Uglavnom svojim istrajnim svrstavanjem uz Beč, nasuprot Mađarima, uspevali su od krune da za sebe kroz generacije obezbede razne beneficije, koje su ih češće da, nego ne ostavljale van kmetskog položaja u kojem je živelo hrvatsko seljaštvo.
Nije slučajno da su demonstranti 1902. prvo rušili i palili srpske banke i trgovine, tek onda i porodične kuće. Nije slučajno čitanje Starčevićevoga antisrpskog stava u svetlu odbijanja od strane beogradske škole. Nije slučajno što su Nemci mrzeli uspešne Jevreje... Koliko god da je u ovom delu jak diksurs onoga što se može nazvati sukobom civilizacija - dakle Starčević tako i kreće i postavlja sukob Rima i Grka kao suštinski, a pritisak slavoserba na Hrvate samo kao nastavak toga... Koliko god pokušao sve da objasni za to vreme neretkim rasističkim stavovima, idejom da mogu postojati ljudi koji to baš i nisu... Ispod svega toga, sa svake strane, izbija zavist, ljubomora. Ideološki praotac ustaštva je zavideo Srbima. Ovo inače uopšte nije redak stav među modernim Srbijanskim istoričarima, kada je reč o izvoru hrvatskog srbomrstva. Neće današnji, prosečni neoustaša ovo moći da svari, jer je za njega Srbin balkanizovan - on je opančar, turčin, bednik, nekulturan, nepismen. No, mi smo sigurni da bi za Anta Starčevića Srbi bili mnogo prihvatljiviji da su u Austriji bili građani trećeg reda. A možda ovu knjigu ne bi ni napisao. Naravno, opet svoditi mržnju dva naciona na zavist je prejednostavno. Ako se na nešto može svesti, to je uvek bedna priroda čovekova.
Poslednje što želimo jeste da ovaj tekst postane i najsitniji kamičak u detaljnom mozaiku srpske antihrvatske propagande. Jedan maleni dokaz o vekovnoj mržnji Hrvata prema Srbima iz koje će dalje teći municija za samoviktimizaciju Srbalja. To su već idelje i ciljevi bliži upravo ljudima kakvi su Starčevići ovog sveta. Ponavljamo, naše istorijsko znanje nije temeljno, daleko je od toga, da možemo suditi o stanju u Liki, Kordunu pre tri, četiri vekova. Iskustveno vidimo da teze o iskonskoj mržnji naroda, pa makar oni bili i balkanski, ne mogu biti tačne. Na primerima daleko nižeg intenziteta smo okusili kako u par godina političkih tenzija može porasti anticrnogorski sentiment u Srbiji (u doba raspada zajedničke države) i kako isti stav nestaje odmah po završetku tog procesa... Ili kako anti-zapadni stav opada u našem narodu nakon promena vlasti petog oktobra 2000. i opet raste nakon priznanja jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova od strane većine zapadnih država. Antihrvatski stav u Srbiji nije ni mogao da postoji pre prve Jugoslavije i sve do ratova 90ih, odnosno uvertire u obliku nacionalnog buđena 80ih, verovatno i nije postojao, pa eto danas nakon ratova - postoji. I svakako je antisrpski stav doživeo sličnu ekspanziju u Hrvatskoj - već tokom prve Jugoslavije, odnosno pre svega tokom nje... Niti želimo da zauzmemo moralno superiorniji stav nad kolektivnim Hrvatima, jer kolektivni Mi njih mrzimo kraće ili manje no oni nas - Srbi iz Hercegovine, Like, Korduna, Slavonije ih verovatno mrze isto koliko i Hrvati mrze njih. Sa druge strane, ono što je u kolektiviziranoj, propagandom ispranoj svesti prosečnog neoustaše ili nešto umerenijeg hrvatskog nacionaliste Srbin, kao pojam, to je za ekvivalentnog Srbina - Albanac. I tu takođe možemo posmatrati kako se antialbanski sentiment iz graničnih područja gde se sreću dva naroda (Kosovo, Metohija, Pčinjski okrug), a gde je prisutan verovatno vekovima, uspeo da se proširi na šira srpska područja.
Iz pređašnjih pasusa se da zaključiti da, pak, verujemo kako je određeni nivo etničke ili verske netrpeljivosti neminovan u graničnim područjima (makar kada pričamo o pre-modernim ili modernim društvima) - Lika, Bosna, Hercegovina, Kosovo... i dok to verovatno zaista i verujemo, smatramo da je kontekst šireg istorijskog razvoja dveju nacije/etniciteta/religije/rase koje se sreću na tom ograničenom geografskom području presudan kako bi prerastao u opštenacionalni "mrzački" stav. U tom smislu, da Kosovo i Metohija nikada nisu pripali Srbiji ili da se moderna Hrvatska država formirala bez krajeva većinski naseljenih srbima, i bez formiranja Jugoslavije, danas bi bilo teško zamisliti i približno sličnu međusobnu mržnju tih naroda. Mada ovde već lutamo, jer bi uvek moglo da se povede i pitanje "dovoljne" manjine na granicama koja može pritiskati većinu i proizvesti mržnju većine i niz drugih faktora koji mogu uticati na pojavu iste...
Takođe, kada pričamo o srbomrstvu među Hrvatima, ne verujemo da je to činjenica nepromenjiva u vremenu, odnosno već smo podvukli da je antisrpski sentiment nekada bio slabiji, nekada jači. Ekstremno srbomrstvo je svakako činjenica koju nam servira srbijanska propagandna mašinerija, kao i niz manje ili više slobodnih manje ili više intelektualaca. Kada bi čovek gledao nekoliko dana program RTS-a, on bi mogao da zaključi da se Oluja dogodila juče, a Jasenovac prošle godine. No, nas od kraja poslednjeg rata deli bezmalo trideset, a od kraja Drugog svetskog osamdeset godina! Zub vremena će ga pregaziti. Tako da koliko god da postojanje srbomrstva jeste nepobitno kako danas, tako i u vremenu pre Jugoslavije, nismo ubeđeni u njegovu svetlu budućnost, tačnije prospekti srbomrstva u Hrvatskoj su prilično tmurni, bez obzira koliko će se i njihova propaganda truditi da ga održi. Nažalost prvi je razlog što Srba u Hrvatskoj nakon genocida i progona maltene i nema, ali drugi je izgradnja dubokih kulturnih veza za vreme dve Jugoslavije o kojima smo već pisali. Možda bez te zajedničke države ne bi bilo mržnje na celokupnom srpskom i hrvatskom etničkom prostoru, no ne bi bilo ni ovolike povezanosti - kulturne, ali i prosto ljudske. I čini nam se da će veze i ovoga puta nad-državna treća Jugoslavija preživeti test vremena, a svakako nadživeti mržnju između dvaju naroda. Ugrubo, verujemo da je potrebno još pola veka mira na Balkanu, kako bismo mogli da kažemo da smo krug nasilja zatvorili - toliko je potrebno da se deca poslednjeg rata popenju, a zatim i da siđu sa istorijske pozornice. Ukoliko baš ta deca rođena osamdesetih i donekle devedesetih godina prošlog veka, a temeljno zadojena mržnjom, nisu ona kriva, možda ih je samo obuzeo beg u kolektivni nacionalni identitet (koji im se upravo i nudi kao mainstream pa se u trećoj deceniji 21. veka zamlaćuju četničkim pokretom ili ustašijom), možda su to i deca siročad, možda su to deca izbeglice, možda su deca izbeglica koja odrastaju u sirotinji i za to krive Hrvate ili Srbe... ako baš ta deca koja danas imaju između četrdeset i dvadeset pet godina u poznim godinama ne postanu ideolozi nekih novih Balkanskih ratova, onda se možemo nadati post-jugoslovenskom prostoru koji nalikuje Skandinaviji ili makar Baltiku. Doduše, čini nam se da će tom prostoru istorija nametnuti druge, vanjske izazove (koji upravo mogu biti kohezivni za jugoslovene), no to je već tema za drugu priliku.
No comments:
Post a Comment